Odžak nije dupe svijeta!

Dobro došli na blog o Odžaku i Odžačanima...


24.01.2014.

DRVO SMRTI

(Posvećeno E.H.)

Bagrem je prilično rasprostranjeno drvo u ovom dijelu Posavine. Prisustvo dvije rijeke, Bosne i Save, dosta mu pogoduje. Obale rijeka iščičkane su bagremicima, a po obroncima okolnih brda šušte bagemove šume. Bagrem se ovdje odomaćio u tolikoj mjeri da ga pojedini smatraju jednom vrstom korova. Lako se zametne, brzo rasije, prilagodi i veoma je otporan. Problem sa njim je taj što on raste “ugusto”, na granama ima oštre bodlje, pa su bagremove šume ponekad teško prohodne za čovjeka. No, ima on i dobre strane. Cvijet bagrema prava je poslastica za pčele, med od njegova cvijeta jako je cijenjen, a bagremovo drvo, osim što se koristi u drvodjeljstvu, dobro je i za ogrjev. Čovjek je o bagremu i pjesme spjevao. “Pokraj Save bagrem drvo raste”, koju je izvrsno pjevala Nada Mamula. “Raslo mi je bagrem drvo”, koje se neki možda sjećaju u izvođenju Predraga Cuneta Gojkovića, a koju će kasnije obraditi čak i Branimir Štulić. Ili, one nešto recentnijeg datuma i malo modernijeg zvuka, kao, recimo, “Bijeli bagremi” sarajevske grupe Cod i, neprevaziđena, “Ne lomite mi bagrenje” Đorđa Balaševića. Interesantno je da se riječi bagrem i badem u našem jeziku znaju koristiti kao sinonimi, ako se odnose na bagremovo drvo (Robinia pseudoacacia), mada se riječju badem (Prunus dulcis) prvenstveno označava drvenasta biljka iz porodice ruža čija se sjemenka (badem) koristi u prehrani.

Odžačka čaršija prostire se od Homerove picerije (prijašnja Ilijazova kafedžinica) na jugu, do hotela, odnosno robne kuće na sjeveru. To je, zapravo, glavna ulica u Odžaku koja se po nadimku nekadašnjeg “najdražeg sina svih naših naroda i narodnosti” i dan-danas zove: Titova. Prostor je to ne duži od nekoliko stotina metara i u sretnija vremena Odžačani su tu rado izlazili prošetati u ljetna predvečerja. Tada se to zvalo korzo. Danas - kada je svako zaokupljen sopstvenom brigom i kada se svi najrađe zatvaraju sami u svoje kuće - tom ulicom ljudi prošetaju još samo u vrijeme vašara. (Tada se silan svijet slije u čaršiju i korzo se proširi sve do stadiona gdje se održava vašar.) Još prije rata gradske vlasti dale su zasaditi bagremove duž čaršije. Neka od tih stabala dokusurio je zub vremena, a ona koja su ostala gradsko komunalno preduzeće redovovito potkreše po izmaku ljeta i to tako revnosno da od njih ne ostane mnogo: tek nakrivljeno, zdepasto deblo bez krošnje, sa velikom izraslinom u obliku kvrge na vrhu, u kojoj biljka akumulira sokove za zimu. Bagremi na čarsiji nikad se nisu uspjeli razgranati i razviti u pravo drvo, zakržljali i ružni u odžačkom žargonu oni su bili i ostali - bademčići.

Slično kao što se raspala i podjelila Titova Jugoslavija, podjelila se poslije rata i Titova ulica u Odžaku. Podijelila se jednom nevidljivom, ali skoro opipljivom linijom na dva dijela. Sjeverni dio sa hotelom, crkvom, robnom kućom i dalje sve do stadiona je “hrvatski dio”. Južni dio, sa prostorom gdje je nekada stajao stari Strolit, bivšom Gradskom kafanom, Homerovom picerijom, pa sve do džamije je “muslimanski dio”. Ono što spaja i veže i jedan i drugi dio čaršije to su bagremovi. Bagremovi i smrt. Kad neko umre običaj je da se obavijest o njegovoj smrti, mjestu i vremenu pokopa rajsneglama prikači na drvo u čaršiji. Bliže crkvi, na “hrvatskoj strani”, na bademčić se kače smrtovnice sa crnim obodom i križom iznad imena umrlog. Na “muslimanskoj strani”, bliže džamiji, kada neko umre na bademčić se kači smrtovnica sa zelenim obodom i polumjesecom i zvijezdom iznad imena umrle osobe. Ali to nije pravilo. Ljudi umiru, odlaze kao nikad prije. “Rat je mila majka šta nam učiniše ove godine potom …”, sa pravom je konstatovao jedan pjesnik. Tako se papirni oglasi o smrti, i sa jedne i sa druge strane, znaju naći na istom stablu. Jednog dana je zeleni papir iznad crnog, a sljedećeg crni iznad zelenog. Još samo u smrti i po bagremima čaršija je jedno. Još jedino tu briše se nevidljiva linija razdvajanja i nekim prećutnim sporazumom kao da se poštuje ono: u smrti smo svi isti.

Kad se čovjek uputi niz čarsiju prožme ga jeza ako mu pogled skrene na stabla bagremova obljepljena smrtovnicama. Imena manje govore nego lica. Imena zaboravljaš, ali lica pamtiš. Zato dobro zagledaš svaku fotografiju na smrtovnici. Ovog znaš, tvoj parac, išao si sa njim u osnovnu školu! Vidi njega, sa njim si kao srednjoškolac igrao košarke na stadionu skoro svaki dan! Gledaj je, mlađa od tebe, sa njom si bio na ekskurziji (Plitvička jezera?) jedne godine! Zvuči kao loš vic, ali ako je čovjek prije izlazio u čaršiju kako bi sreo nekoga, popričao sa njim i prošetao, danas čovjek izlazi na čaršiju da vidi koga to više nema, ko je to otišao zauvijek … I što je više rajsnegli na deblu bagrema sve je manje mjesta na gradskom groblju. A ono - gotovo juče otvoreno, jer su ostala gradska groblja popunjena - od prazne ledine prevorilo se u prostor na kome uskoro više neće biti slobodnog mjesta za ukop. I čovjek razmišlja, nikako mu nije jasno kakva su ovo vremena došla, pita se je li sve ovo nekakav normalan slijed stvari i da li bi bilo isto i da rata, slučajno, nije bilo. Ne može čudom da se načudi - ispada da poznaje više onih koji leže na groblju, nego onih koji hodaju čaršijom.

U bosanskoj kasabi zadnje poglavlje ljudskog života kratko i jasno ispisano je na komadiću hartije i vidljivo izvješeno na nekom drvetu u čaršiji. U Odžaku je to bademčić. Na svakog od nas ovdje čeka komad hartije, četiri rajsnegle i bademčić. U čovjekovom vijeku postoji vrijeme kada on razmišlja o životu i vrijeme kada on razmišlja o smrti. Za mene je došlo ovo drugo vrijeme. Ako bi se, slučajno, igrali igre asocijacija i ako bi neko kazao: bagrem, ja, sigurno, ne bih pomislio na njegov predivan bijeli cvijet, koji se zna tako raskošno rascvjetati da vam se čini da ni jedan zlatar sa Baščaršije ne bi bio u stanju izbrusiti ljepše minđuše - kad bi neko rekao: bagrem, ja bih se, zapravo, sjetio smrtovnica i rajsnegli, i pomislio na smrt. Bagrem je za mene drvo smrti. Prije ili kasnije svi ćemo visiti na njemu.

21.12.2012.

SMAK SVIJETA

"E, moj sinko, 'vako ti je to bilo… ‘Iljadu deve’sto petn’esta. Solunski front. ‘Vako mi, a ‘vako Bugari. Oni navalili, glave ne mo’š dić’ … Mi puni, pucaj, puni, pucaj, puni, pucaj … Navalio Bugarin … Mi puni, pucaj, puni, pucaj … Pošlje, sinko, nemaš kad’  punit’, samo pucaj!!!"

 

                                                   (Iz jednog vica o srpskom junaštvu)

 

Dvadeset prvi decembar dvije hiljade dvanaeste godine najavljuje se u medijima kao smak svijeta. Kao polazište za ove špekulacije uzima se računanje vremena, odnosno kalendar starih Maja. Iako stručnjaci upućeni u mjerenje vremena tog drevnog juzno-američkog naroda tvrde da nije riječ ni o kakvoj katastrofi, nego završetku jednog kalendarskog ciklusa odnosno početku jednog novog (kažu, boljeg i pravičnijeg!) razdoblja u istoriji i civilizaciji čovječanstva, kao i mnogo puta dosada, prevrtljivci se trude da namlate što je moguće više para na ljudskoj panici i strahu. Tako su se u Rusiji počeli prodavati kojekakvi specijalni paketi sa potrepštinama, navodno, pogodnim za doček smaka svijeta; u Americi kao halva idu podzemna skloništa otporna na atomski udar i radijaciju; a na jedan planinski vrh u francuskim Pirinejima pohrlilo je preko dvadeset hiljada duša iz raznih krajeva svijeta, jer se odnekuda proširila vijest da se sudnji dan može preživjeti samo na tom mjestu. I dok oni fanatičniji u žurbi prelistavaju poglavlja o apokalipsi iz svetih knjiga, a oni labilniji se bacaju kroz prozor, ja sjedim u svom stanu - koji zapravo i nije moj, jer ga iznajmljujem - čitam i slušam sve ove gluposti, razmišljam, sjećam se …

 

Dvadeset drugog decembra hiljadu devetsto osamdeset treće godine, na splitskom stadionu Poljudu, odigrana je istorijska fudbalska utakmica između reprezentacija Jugoslavije i Bugarske. (Ako preživimo ovaj smak svijeta, dan poslije bit će, dakle, tačno dvadeset i devet godina od tog događaja!) Na tribinama se nalazilo skoro trideset hiljada ljudi. Sudio je izvjesni Avgusto Lamo Kastiljo iz Španije. Bilo je to biti ili ne biti za odlazak na Evropsko prvenstvo u Francusku 1984. godine. U igri su bili Vels, Bugarska i Jugoslavija. Jugoslaviju je samo pobjeda vodila dalje. Za Plave su nastupali: Simović, (Zoran) Vujović, Ješić, Katanec, Peruzović, Radanović, (Zlatko) Vujović, Gudelj, Sušić, Baždarević i Mlinarić. Trener je bio Todor Veselinović. Za Bugare su igrali: Mihailov, Sirakov, Arabov, Petrov, Dimitrov, Zdravkov, Iskrenov, Sadkov, Gocev, Gospodinov i Mladenov. Vodio ih je Ivan Vucov, kasnije, za kratko, trener splitskog Hajduka. Bugari su imali strašno dobar i uigran tim. Ako ćemo realno, bili su bolji. Poveli su u tridesetom minutu golom Iskrenova. Odmah zatim izjednačio je Sušić. U pedeset trećoj minuti povela je Jugoslavija ponovo golom Sušića, ali je u šezdesetoj izjednačio Dimitrov. Vujović je zaradio žuti karton. U sedamdesetoj minuti Veselinović je umjesto Gudelja u igru uveo Halilovića* i bacio ga na desnu stranu da odozgo proba ugroziti Bugare. Jugoslaviji nije išlo, gubili su loptu, Bugari su izgledali organizovaniji, brži i opasniji. Silovitim kontranapadima u nekoliko navrata samo što nisu savladali Simovića, koji je djelovao nespretno i imao pune ruke posla. Negdje oko osamdesete minute Halilović je ušao u šesnaesterac sa desne strane i iskosa, gotovo oči u oči sa bugarskim golmanom, opucao po zemlji u suprotni ugao, ali je lopta kliznula kraj same stative. Legendarni sportski komentator, pokojni Mladen Delić, primjetno se nervirao nakon svakog neuspješnog pokušaja jugoslavenske reprezentacije i gotovo da je sebi čupao kosu od nemoći u komentatorskoj kabini. Pri ovakvom rezultatu, dva-dva, ni Jugoslavija, ni Bugari nisu išli dalje, nego Vels. Igrala se zadnja minuta. Ojađeni Mladen Delić počinje sa svojim legendarnim monologom koji će ući u anale jugoslovenskog sportskog novinarstva i postati jedno od opštih mjesta vezanih uz popularnu kulturu i istoriju bivše Jugoslavije … 

 

Nema više vremena za bilo šta … nema vremena …  Četrdeset pet, trideset osam … Vujović! Vujović! Evo šansa! Gol! Gol! Gol! Ljudi pa je li to moguće! … Ludnica, šta je ovo! … Šta će se ovo dogoditi! …Tri-dva! … (Ko?) … Pa ljudi šta je ovo! … Šta je ovo! … Radanović! Radanović! Rada … Radanović! Pa je li to moguće, ljudi moji, kakva sreća! … Ma je li to moguće, tresu se tribine! A šta ću vam reći, poštovani gledaoci, a, evo, vidite … vidite šta je to … Tri-dva! Radanović! Reprezentacija Jugoslavije ide u finale! …

 

Jugoslavija je pobijedila tri naprema dva i izborila učešće na Evropskom prvenstvu u Francuskoj. Hiljadu devetsto osamdeset četvrte u Francuskoj katastrofalano su izgubili sva tri kavlifikaciona susreta u grupi i vratili se kući brzim vozom. Ja sam tada imao dvadeset godina i pamtim utakmicu protiv Bugara. Ne baš sasvim dobro, jer je prošlo skoro trideset godina, ali, srećom, postoji internet pa se to sjećanje gotovo do u detalje dade osvježiti. Interesantno je da Mladen Delić u silnom uzbuđenju nije spomenuo Sulejmana Halilovića u toj legendarnoj akciji. Jer, kada je golman Simović u zadnjim sekundama ispucao loptu, nju je na sredini terena - na poziciji lijevog veznog, koju je na utakmici inače držao Mlinarić - prihvatio upravo Halilović sa brojem šesnaest, povukao je lijevom stranom dva, tri koraka i dodao je Vujoviću na lijevom krilu. Vujović je zavrnuo u šesnaest metara, tamo je naletio Radanović i glavom poslao loptu u bugarski gol. To je bilo to nezaboravno Ljudi pa je li to moguće!

 

I tako, kad me iz novina, sa televizora ili iz kompjutera, po ko zna koji put, prepadaju smakom svijeta, ja se samo sjetim utakmice Jugoslavija - Bugarska iz hiljadu devetsto osamdeset i treće, svog zemljaka Sulejmana Halilovića i završnih riječi pokojnog Mladena Delića … Poštovani gledaoci … nikad ništa nije završeno … ništa nije gotovo dok ne završi utakmica, dok sudac ne da znak … neka to upamtimo svi pa i ja …Uostalom, po kalendaru kojim se ja služim, 21. decembar 2012. godine je prvi dan zime. I, ako ovo budete (pro)čitali znajte da ste ili preživjeli smak svijeta ili ga uopšte nije ni bilo. U svakom slučaju, neka vam je srećna godina što dolazi!

(www.youtube.com/watch)

 _________________

 * Sulejman Halilović - Čole rođen je u Odžaku (BiH), 14. novembra 1955. godine. Karijeru je započeo u FK Jedinstvu iz Odžaka. 1977. godine pristupio je tadašnjem drugoligašu Dinamu iz Vinkovaca (današnja Cibalija) za koji je nastupao sedam sezona (1974.-78.), gdje je bio najbolji igrač, dva puta najbolji strijelac Druge lige zapad, 1981. (22 gola) i 1982. (31 gol), a 1983. godine i najbolji strijelac Prve savezne lige sa 18 pogodaka. Godinu dana igrao je u dresu beogradske Crvene Zvezde (1984.-85.), sa kojom osvaja nacionalni kup. Karijeru je završio u bečkom Rapidu (1985.-88.). U tom periodu Rapid je dva puta osvojio prvenstvo Austrije (1987. i 1988.) i jednom kup (1987.). Za reprezentaciju Jugoslavije Halilović je odigrao 12 utakmica i postigao jedan gol. Jedan je od rijetkih igrača koji je započeo u reginalnoj ligi i uspio se probiti do reprezentativnog dresa. (Izvor: Vikipedija)

31.01.2012.

Luna park (za trihiljaditog posjetioca)

“I saw him dancin' there by the record machine
I knew he must a been about seventeen
The beat was goin' strong
Playin' my favorite song
An' I could tell it wouldn't be long
Till he was with me, yeah me, singin’...”

 

(Joan Jett & The Blackhearts)

 

Kada bi musava dječurlija iz mahale prekinula svoju partiju malog fudbala i sva zadihana protrčala čaršijom uzvikujući: “Doš’o luna park! Doš’o luna park!”, to je bio siguran znak da se u Odžak primakao vašar. Konvoj sa vozilima luna parka, koji se sastojao od nekoliko automobila sa kamp-kućicama, dva kamiona i jednog autobusa, pojavljivao se nekoliko sedmica prije početka velikog narodnog veselja i smještao se na jednoj slobodnoj parceli na gradskom stadionu. Tamo se svake godine, petnaestog avgusta, tačno na katoličku Veliku Gospu, održavo vašar.

 

Početkom osamdesetih godina dvadesetog vijeka po bosanskim kasabama nije bilo kompjutera i interneta. “Socijalnu mrežu” mladi su gradili u školi, na stadionu, u kafićima ili u parku, u direktnom kontaktu sa vršnjacima koje su interesovale iste stvari: košarka, Alan Ford stripovi, Azra, Riblja Čorba, Zabranjeno Pušenje, Partibrejkersi, mada ne obavezno ovim i ovakvim redom. Za tinejdžere - glavnu potrošačku skupinu u zabavnim parkovima - dolazak luna parka bio je dugo iščekivani dašak friškog vjetra u ustajaloj provincijskoj svakodnevnici. A kako je u to doba godine već uveliko školski raspust, kombinacija nije mogla biti bolja.

 

Sa prvim mračkom zaškiljile bi neonske svjetiljke luna parka i Stadion sportskih igara, kako mu je bio puni naziv, dobijao bi nešto od one aure koju su nosili Las Vegas, ili bečki Prater, samo, na odžački način. Ispred ovalne površine po kojoj su klizili električni automobili sa debelim gumenim štitnicima, poput obeliska, stajao je džuboks (jukebox). Automobili su se neprestano sudarali i zaglavljeni zaustavljali u sveopštem haosu. Sa vrhova dugih, savitljivih antena, preko kojih su se napajali strujom, s vremena na vrijeme frcnule bi iskre. Svud naokolo širio se razdragan kikot. Kibiceri, njih par starijih, stajali su naslonjeni na željeznu ogradu džuboksa i nonšalatno cupkali u ritmu glasne muzike. Sa sigurne distance, pretvarajući se da ih ništa drugo ne zanima, do odabir svjetskih hitova, oni su ispod oka posmatrali cure. Pjesme koje su birali uz pomoć novčića i dugmeta na muzičkoj mašini bile su tajni signali, njihovi ljubavni stejtmenti (statement) upućeni skrivenim simpatijama. Kad je Omer, recimo, pritiskao A-5 i iz džuboksa se počinjali kotrljati stihovi: ....”I was made for lovin’ you baby, you were made for lovin’ me! ...Uuuuu! Jeaaaaah!”, sa druge strane, u društvu koje je bilo zaokupljeno partijom stolnog fudbala, Dina bi podvrisnula: “Jao, ljudi, evo moje pjesme!”. Samo upućeni mogli su dešifrovati te kodove. Dobri stari džuboks bio je krcat intimnim ljubavnim porukama: “If you can’t give me love”, She's in love with you” (Suzi Quatro); “It’s a heartache”, “Total eclipse of the heart” (Bonnie Tyler); “Bette Davis eyes” (Kim Carnes); “Dođi da ostarimo zajedno”, “Dva galeba bela” (Šaban Šaulić); “One way ticket (to the blus)” (Eruption); “Ti si mi u krvi”, “Stanica Podlugovi” (Zdravko Čolić); “Hot stuff“ (Donna Summer); “I’ll meet you at midnight” (Smokie); “Fernando” (Abba); Don't let me be misunderstood (Santa Esmeralda); “Ana” (Srebrna Krila); “Heart of glas” (Blondie); “The KKK took my baby away” (The Ramones) ... Za odašiljanje signala trebala je samo kovanica i koliko-toliko poznavanje top-liste, za sve ostalo pobrinula bi se gramofonska ploča i iglica koja se lagano njihala na njoj.

 

I dok su mlađi mahom bili zainteresovani za sofisticirane video-igre tog vremena, kao što su “Pac-Man” ili “Space Invaders”, a drugi, pak, za klasičnu, da ne kažem drevnu igru stolnog fudbala, kod nas poznatu kao “igračići” - pojedini mangupi su bili pravi maheri i dok bi okom trepnuo zabili bi ti pet golova - moj prijatelj Čato i ja obično smo negdje u ćosku krotili jedan razdrndani fliper. Smjenjivali smo se na njemu prizivajući u pomoć duh slijepog Tommyja, nenadmašnog čarobnjaka na fliperu iz pjesme engleskog sastava The Who. Kada bi nas išlo, kad bi metalna loptica odskakala kao luda i udarala o staklo prijeteći da ga razbije, da bi odmah zatim divlje stala da se odbija o gumene ivičnjake i plastične gljive, nabijajući na brojčaniku bonus za bonusom - Čato i ja smo kroz smijeh znali zaključiti kako je izuzetno dobra struja u čaršiji. Ako nam nije išlo, ako smo uzaludno gubili lopticu za loticom, žeton za žetonom i u očajanju tresli automat sve dok se on ne bi ugasio (tilt!) - te noći za sve smo krivili lošu struju u čaršiji.

 

Na samom početku, preko puta džuboksa, tamo gdje je bilo najviše slobodnog prostora, stajala je boks-mašina. Sprava na kojoj su mangupi odmjeravali snagu svojih mišića, svim silama se trudeći da šarmiraju pripadnice slabijeg pola. Kada bi se u mašinu ubacio žeton, otprilike, u visini očiju odrasle osobe, preklapala bi se kratka metalna ruka sa kožnom loptom na kraju. Loptu je trebalo udariti pesnicom, po mogućosti, što jače, kako bi se ona, zajedno sa metalnom rukom, vratila u ležište automata. Pritom bi mašina prodorno zapištala i kazaljka na mjeraču bi pokazala kojoj kategoriji snagatora pripada udarač. Prva dva podioka, koliko me sjećanje služi, bila su: “Beba” i “Mamina maza”. Dva posljednja: “Tarzan” i “Herkules”. Mladi pjetlići, ali i oni malo stariji, zasukanih rukava kočoperili su se oko te sprave, uzimali zalet i svom snagom lupali loptu. Oni iskusniji znali su da tu snaga ne igra presudnu ulogu. Kao i u mnogo čemu drugom u životu i ovdje je puno važnija bila tehnika, način na koji i kako ćeš sastaviti loptu. Onima kojima se kazaljka nije micala dalje od “Mamine maze”, Čato je sa flipera ponekad znao doviknuti da je to zbog slabe struje u gradu. Nekom klincu, koji je stajao sa strane i posmatro šaketanje lopte, nikako nije išlo u glavu to da je na mjeraču “Herkules” iznad “Tarzana”. Insistirao je na tome da je Tarzan kralj džungle i da je jači od Herkulesa. “Nije, bolan!” - svađao bi se drugi. “Tarzan jest’ kralj džungle, al’ Herkules more podić’ bika!”

 

(Eh, a kad smo kod bika, bila je po vašarima jedna druga sprava za odmjeravanje snage, koja je na sebi imala metalnu glavu bika sa rogovima. Cilj je bio “biku”, sa dvije ruke, što je moguće više, nategnuti rogove. Međutim, priča se, jedan colo, da li pijan, da li u neznanju, zaletio se i, tehnikom svojstvenom za boks-mašinu, iz sve snage odalamio “bika” tačno među rogove. I završio na prvoj pomoći, slomljene šake.)

 

Kćerka vlasnika luna parka prodavala je žetone. Bila je otprilike mojih i Čatinih godina. Avgustovske vrućine su bile nesnosne, a ona je u kratkim hlačicama i potkošulji sjedila u maloj staklenoj kabini, ispijala hladne koka-kole, hladila se lepezom i prodavala žetone. Imala je istetoviranu malu crnu ružu na ramenu, pa smo je ja i moj prijatelj zvali Black Rose. Kad nije imala puno posla odlazila je do džuboksa i uvijek birala istu pjesmu: “I love rock’n’roll” od Joan Jett & The Blackhearts. Kada bi na red došao refren: “I love rock ‘n’ roll / So put another dime in the jukebox, baby / I love rock ‘n’ roll / So come an’ take your time an’ dance with me!”, zezao bih Čatu da mu se udvara, da mu šalje tajne signale. Čato, cinik kakav jeste - aludirajući na drugi stih iz refrena (“So put another dime in the jukebox, baby!”) - odgovarao bi da od toga nema ništa, da Black Rose tako samo vrbuje raju da troši što je moguće više para na džuboksu njenog tate ...

 

Čatu nisam vidio, ni čuo, ima dvadeset godina. Razbacao nas rat u Bosni na različite strane svijeta. Nedavno me, na moje veliko iznenađenje, nazvao iz Amerike. Reče mi da ima dvije kćerkice i da radi nešto sa kompjuterima. Podsjetio me na to da ljudi u našem kraju znaju reći da ljeto traje do Velike Gospe. Poslije Gospe se naglo preokrene, počnu vjetrovi, kiše, a zatim i snijegovi. “Od svog vremena u mom životu”, kaže, “meni je, nekako, najljepše bilo baš ono oko Velike Gospe, kad je na stadion dolazio luna park i kad smo rasturali fliper. Otkad je otiš’o luna park, vrijeme se skroz promijenilo. I stalno je slaba struja, jarane.”

08.01.2012.

Čovjek koji je lajao na mjesec

Stariji svijet se sjeća da je Vlatkova majka, gospođa Asja, bila zlatna žena. U ono vrijeme kada u Odžaku nije bilo porodilišta ona je po kućama porađala odžačanke koje, iz ko zna kojih razloga, nisu uspjele stići do Doboja, Dervente ili Slavonskog Broda. Novorođenoj djeci vezivala je pupkove i svi su je zvali mamica Asja. Vlatko je od nje naslijedio dječiji osmjeh, ruke nježne, bijele kao mlijeko i nadimak Mamicin, koji su ljudi skratili u Mamo.

 

Mamo je bio krhke građe. Omalen, suvonjav i proćelav. Ponekad se činilo da će ga odnijeti prvi jači vjetar što je znao puhnuti sa Save. Jedino su njegove oči odudarale od te pojave. Oči iz kojih je iskrila dobrota njegove majke i pred kojima bi čovjek koji je govorio laži, pa makar i one najbezazlenije, uvijek morao skrenuti pogled.

 

Zbog ravnih tabana Mamo nije služio vojsku. Zaposlio se u opštini, vanredno upisao pravo i počeo da vježba gitaru. Svirao je u prvoj odžačkoj rock and roll grupi koja je držala igranke u dvorištu Vatrogasnog doma. Skidali su “Indexe” i “Crvene Koralje” u originalu. Tu je upoznao i svoju ženu, zatim začeo obitelj. I sve bi bilo dobro - Mamo bi sigurno završio studije, još dugo svirao po igrankama i živio sretno i zadovoljno u krugu svoje porodice - da jednog dana nije upoznao alkohol. Alkoholni duhovi su ga toliko omađijali da se ubrzo više nije mogao prepoznati. Gubio je kontrolu nas sobom i smisao za stvarnost. Kužni rakijski dah posve je zamaglio njegovu svijest. Ostao je bez posla, zanemario fakultet, prestao da vježba gitaru, vremenom zaboravio note i rasturio obitelj. Postao je stalni inventar svake kafane.

 

Kad nije pio, pokušavao je da čita. Posebno ga je zanimala literatura o Drugom svjetskom ratu. Bio je pravi ekspert na tom području. Znao je bezbroj podatka o nacističkim vođama. Čak i to koji broj cipela je nosio Hermann Goering. Za šankom je znao reći da nacistima ne zamjera samo to što su u gasnim komorama ubijali ljude, nego im zamjera i to - i to je uvijek isticao kao vrhunac ljudske podlosti i licimjerstva - što su ljudima govorili da idu na tuširanje, kako bi ih ubijali. U jednom od njegovih alkoholnih ludila, koje je otišlo tako daleko da je zapalio sopstveni stan, izgorile su sve njegove knjige. Liječnici kojima je poslije bio povjeren samo su nemoćno vrtjeli glavama, dok ih je ubjeđivao da je to učinio zbog toga što su hiljadu devetstotina trideset i devete nacional-socijalisti zapalili Reichstag u Berlinu, da bi za to lažno optužili komuniste, kako bi se mogli obračunati sa njima.

 

Ponekad je Mamo u punoj kafani, iz čista mira, znao da zalaje na mjesec. Jedni bi tada mislili da je lud, drugi su se smijali i nakon svakog laveža naručivali mu pivo. No, niko od njih nije znao, ni slutio nije, da je Mamo lajao na mjesec iz istog onog razloga iz koga na mjesec laje i pas koga žulja lanac: zbog očajanja što ne može da ga dokuči.

 

Napušten od svih, potpuno omamljen alkoholnim isparenjima i nespreman da prihvati realnost, Mamo je preživljavao teške trenutke. Dešavalo se da danima nema šta da jede. Živio je tada od onoga što mu drugi donesu. A oni su dolazili rijetko. Majke su tada, i za najmanju krivicu, svoju djecu plašile riječima: “Hoćeš li da budeš  k’o Vlatko Mamicin?!”

 

Za vrijeme zime dokona dječurlija je znala pozvoniti na Mamina vrata i kad bi se on, bunovan i mamuran, baš kao i medvjed probuđen iz zimskog sna, pojavio na njima, zasipali su ga grudvama snijega. Ljeti bi se taj obred ponavljao, samo sada sa kriškama lubenice. A Mamo je uvijek otvarao, i to ne zato što je bio pijan, ili mamuran, pa nije znao šta radi, nego zato što je to bio njegov način da se suprostavi onima koji su ga htjeli poniziti. Bilo je u njemu tada nešto od one Isusove patnje, strpljenja i samilosti.

 

Vlatko je, kao i puno drugih Odžačana, umro u Orašju. U izbjeglištvu. Iako mnogi tvrde da mu je rakija došla glave te da bi tako završio i da nije bilo rata, postoje i oni drugi koji vjeruju da je Vlatko umro od tuge. Oni kažu da mu je srce puklo na dvoje zbog toga što nije mogao nazad u svoj Odžak. Biće da je upravo zbog toga jedan plemeniti hodža i nad njegovom humkom proučio Fatihu.

11.12.2011.

Hiltovka ili Imati i Nemati (ogled o paralelnim svjetovima)

 

“Oko tebe diše treći svijet
I mi te čekamo ...


(Haustor, Treći svijet)


1.

Hiltovka je popularni naziv za ručnu bušilicu - “čekićaru” originalnog imena: hilti. Duga je preko pola metra, ima debelu cijev u koju se uvrće glomazno svrdlo i neodoljivo podsjeća na mali mitraljez. Najčešće se koristi prilikom obavljanja teških i zahtjevnih građevinskih radova kao što su rušenje zidova, razbijanje betona, maltera ili asfalta, za bušenje željeza ili debelih trupaca drveta …

Jednu takvu hiltovku zatekao sam u Nihadovom dvorištu. Nihad ima prostrano dvorište, bavi se rezanjem drvene građe, i u dvorištu ima malu pilanu. Nekoliko dana ranije posjekli smo stari orah u našem dvorištu. Oboreno stablo smo potom odvukli Nihadu i on ga je vrlo profesionalno izrezao u tanke daske od kojih smo kasnije kanili praviti kućanski namještaj. Orahovina je izuzetno zahvalna za to, a uz to je i na cijeni. Dakle, nekoliko dana kasnije došao sam kod Nihada sa ciljem da mu platim za obavljeni posao. Zatekao sam ga u dvorištu. Sjedio je pogrbljen za jednim panjem na kojem je ležala rasklopljena hiltovka. Nasuprot njega sjedio je Pidan, njegov drug iz djetinjstva i radnik u pilani. Ruke su im bile zamazane mašinskim uljem do laktova. Ćutke su pušili i pili tuzlansko pivo iz limenke. Gledali su u rasklopljene dijelove hiltovke kao djeca koja se nalaze pred nekom velikom tajnom, dok se oko njih širila skoro svečana tišina.

Pozdravio sam ih i upitao šta rade. Objasnili su mi da im se to jutro pokvarila hiltovka baš u pola posla. Nosili su je u Modriču na servis i tamo su im rekli da je pukao klip u motoru mašine, da će je morati poslati u Banja Luku na, nekakvo, specijalno servisiranje, ako se uopšte mogne popraviti. Nihad mi je pokazao izvađen slomljeni klip (od “kuhane plastike”) i dodao kako oni jednostavno nemaju vremena za to banjalučko servisiranje, da posao stoji, i da su on i Pidan odlučili da hiltovku poprave sami.

Gledao sam u te ljude, pa u rastavljene dijelove hiltovke, pa opet u njih dvojicu, i ništa mi nije bilo jasno. Pa kako ćete, Nihade? Jesi li ikad prije radio to? - upitao sam znatiželjan. - Nisam. Ali sam, evo, u radionici precrtao slomljeni klip, izrezao ga i obradio alatom koji imam … Govorili su mi da ga pravim od drveta, ali ja sam ga napravio od tvrdog aluminijuma, to je bolje - odogovorio je. - Pa je l’ paše? - opet ću ja. - Evo, saćemo baš da vidimo, novi klip smo upravo smontirali, čitavo poslijepodne se ganjamo oko toga - odgovorio je sa smiješkom na licu.

Čučnuo sam kraj panja do njih dvojice, a oni su još uvijek pušili i lagano ispijali pivo. Nešto sveto kružilo je u zraku tiho oko nas. Sad dolazi glavno - rekao je Pidan - ako bude pasao rotor - dobro je! Pidan je svečano podigao izvađeni rotor, Nihad je u obje ruke uzeo kućište hiltovke i pridržavao ga, dok je Pidan zavrtao rotor polako i oprezno kao miner. - Sjede! - reče Nihad pobjedonosno. - Je l’ sjeo? - upitah ja tražeći još jednu potvrdu. - Saćemo da vidimo, ako je sve u redu sad bi trebala da radi - javi se Pidan i sav skoncentrisan na posao pažljivo prikopča poodvrtane žice i uključi polurasklopljenu bušilicu u struju. - Hajde Nihade, probaj! - reče Pidan. Nihad pritisnu prekidač i mašina proradi. - Je l’ radi? - upitah ja. - Radi! - rekoše njih dvojica u glas. - Je l’ to to? - upitah ja. - To je to! - odgovori Nihad sa sjajem u očima, okrenu se Pidanu i reče: - Sklapaj Pidane, to je to! ‘Ebeš Banja Luku!

2.

I tako, pokvarila se bušilica, jedan od tvojih rijetkih izvora prihoda u siromašnoj zemlji. Para za popravku nemaš. Kvar je toliko veliki da ti niko ne garantuje da se to uopšte može popraviti. Posao stoji. Posao koji inače čekaš kao ozebao sunce. A djecu treba nahraniti, obući, u školu poslati. I ti se odlučuješ da je sam popraviš, da sam napraviš pokvareni dio (klip motora!), iako nikad prije u životu nisi popravljao slomljene klipove ručnih bušilica … Neko sa umjetničko-kritičarskim afinitetima prepoznaće u ovome ono što se stilskim jezikom zove socijalni prosede. Prepoznaće i happy end soc-realističke provijencije (naš junak, siromašni zanatski radnik, uspijeva u svojoj nakani!). A, možda će zapaziti i post-modernističku paralelu koja bi se mogla povući između ove naše priče i završnog dijela filma “Andrej Rubljov” (epizoda: “Zvono”), rano preminulog ruskog režisera Andreja Tarkovskog, u kojoj neuki, golobradi dječarac - sin preminulog majstora koji je pravio velika crkvena zvona - spasava sopstvenu glavu, jer mu na kraju ipak polazi za rukom da izlije crkveno zvono: možda kolosalnije i bolje nego što je njegov otac ikad uspio napraviti - usprkos činjenici da ga ovaj nikad nije uputio u tajne tog zanata.
(I naš junak nikad prije nije pravio klipove koji pokreću komplikovani mehanizam hiltovke!)

No, ovo nije umjetnost, ovo je život. Zapravo, ovo o čemu vam pričam jeste umjetnost, ali umjetnost preŽIVljavanja! Stoga istinska umjetnost u zemljama koje nemaju - nije estetska, nego egzistenicijalna. Estetska umjetnost u siromašnim zemljama je luksuz!

3.

Svijet se dijeli na one koji imaju i na one koji nemaju. One koji imaju nazivamo razvijeni svijet. One koji nemaju nazivamo nerazvijeni svijet. (One koji imaju nazivamo još: visoko razvijene zemlje, industrijsko-tehnološka društva, civilizirana društva, demokratske zemlje, potrošački sistemi. One koji nemaju nazivamo još: nisko razvijene zemlje, siromašne zemlje, nerazvijena društva, necivilizirani svijet, nedemokratske zemlje, zemlje u tranziciji, treći svijet.) Razlika između tih dvaju svjetova nije toliko u stupnju razvoja čovjekove svijesti, koliko u količini novca kojom čovjek u tim svjetovima raspolaže. Zašto je to tako, to nije cilj ovog pisanja. Za nas će ovdje biti dovoljno ako ustanovimo da ne samo u diskutabilnim odnosima normalnog i paranormalnog (java / san, život / smrt, Zemlja / kosmos), nego i u okviru normalnog, svakodnevnog ljudskog realiteta - postoje različiti, paralelni svjetovi! I još bi bilo zgodno da na ovom mjestu ustvrdimo da u tim različitim, paralelnim svjetovima žive potpuno isti, gotovo identični ljudi.

U našem primjeru, u visoko razvijenim zemljama čovjek bi, u većini slučajeva, ili odnio pokvarenu bušilicu na servis i uredno platio za njen popravak, ili bi, jednostavno, kupio novu; izuzetno bi ovakav slučaj spadao u jedan od rijetkih primjera samopregalaštva nekog entuzijasta-hobiste. U svakom slučaju, ti živiš u društvu koje ima, ti bi to sebi trebao da možeš priuštiti, to se ne bi trebalo drastično odraziti na tvoju životnu egzistenciju.

U nisko razvijenim zemljama je drugačije. Bušilicu si prinuđen da popravljaš sam, jer nemaš novaca da platiš popravku ili da kupiš novu. Stoga je popravak islužene bušilice u sopstvenoj režiji u siromašnim zemljama pitanje životne egzistencije, i bukvalno i metaforički. To je stvar fizičkog opstanka. Surivival! Jer, ako je ne popraviš (a donio si je prije jedanaest godina iz Njemačke; za nju si krvavao radio dok si bio ratni izbjeglica) ostaćeš bez jednog od svojih rijetkih izvora prihoda. A ti živiš u društvu koje nema, ti to sebi ne bi mogao, zapravo, ne bi smio priuštiti.

Naravno da ovo treba nivelirati. I u bogatim zemljama postoje siromašni ljudi, isto kao što i u siromašnim zemljama postoje bogati ljudi. Isto tako, broj bogatih u bogatim zemljama nije proporcionalan broju siromašnih u siromašnim zemljama. Naime, glavni faktor u tom odnosu je ono što je u ekonomiji poznato kao srednji (građanski, radnički, seljački) stalež, odnosno srednja (građanska, radnička, seljačka) klasa. Veći postotak ljudi iz srednje klase u određenoj zemlji, znači veći ekonomski, pa, u krajnjoj liniji, i političko-društveni napredak u toj zemlji. I to je ono što uistinu bogate zemlje čini bogatim. Jer, nisu bogate zemlje bogate zato što imaju puno bogataša, nego zbog toga što u tim zemljama najveći dio stanovništva pripada srednjoj klasi. U siromašnim zemljama taj slučaj uzima apsurdne razmjere: u njima je postotak ljudi iz bogate klase često veći od postotka ljudi iz srednje klase. O siromašnima da i ne pričam, oni su tu svakako u većini.

Ja nisam za to da se svijet dijeli na one koji imaju i na one koji nemaju. No, isto se tako plašim da će u svijetu u kome bi svi dovoljno i podjednako imali, ako je takav svijet uopšte moguć, nestati genijalnosti i umjetnosti. U visoko razvijenim društvima konzumpcija (posta)je primarna stvar. U nisko razvijenim društvima reprodukcija je(ste) primarna stvar. Konzumpcija je, u suštini, pasivna djelatnost, reprodukcija je, za razliku od nje, koliko-toliko, aktivna. Genijalnost i umjetnost najprije će (od)umrijeti u pasivnim društvima. To je jedan od osnovnih razloga zašto podjednako ne vjerujem i u komunizam i u svjetsku globalizaciju pod okriljem demokratije i neoliberalizma. No, ne treba puno razbijati glavu oko toga, život, na kraju krajeva, uvijek ispadne nešto drugo.

“Dajte mi dobar oslonac i dovoljno dugačku polugu, pokrenut ću Zemlju!”, vikao je Arhimed, a ja ću vam reći: “Dajte trećem svijetu polovnu i izrabljenu tehniku i mašine iz razvijenog svijeta - pokrenut će zemlju! Nevjerovatno je recimo u šta se pretvara jedna pokvarena njemačka mašina u rukama jednog bosanskog radnika, sveznadara. Ne sumnjam da je tako i u Harareu, jer nužda zakon mijenja. Za početak, eto, biće dovoljno ako svi imadnemo podjednako pune frižidere. U krajnjoj liniji, ‘ebeš i genijalnost i umjetnost i Banja Luku - pun frižider je zakon! Stoga, parola trećeg svijeta treba da bude: Živjela srednja klasa!

(Posvećeno trojici najboljih ekonoma za koje sam ikad znao: K. Marxu, F. Engelsu i H.-M.  Safetu, makroekonomu!)


Stariji postovi

Odžak nije dupe svijeta!
<< 01/2014 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728293031


VAZNO:

PREPORUČUJEMO:

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
35829

Powered by Blogger.ba